I to je nama naša borba dala..

Mi Hrvati smo vec dugo izloženi najobičnijoj propagandi protu-hrvatski orijentiranih Jugoslavena iz Hrvatske, koji se vole deklarirati kao anti-fašisti, o tome kako su Komunistička partija Jugoslavije i njena marioneta, Komunistička partija Hrvatske, zapravo bile revolucionarne, hrvatski orijentirane i progresivne snage.

Kako je takvo nešto u potpunoj suprotnosti s onim tko su bili partizani i što su oni htijeli, i što su radili, odlučili smo iznijeti nekoliko stvarnih i šokantnih dogadjaja iz kojih se najbolje vidi tko su bili srbijanski i hrvatski partizani i u čemu se sastojao njihov navodni progresivni anti-fašizam. Svrha ovog rada nije ni znanost niti polemika nego ismijavanje apsurdnih teza koje nam danas prodaju ljudi iz samog hrvatskog državnog vrha koji nemaju nikave kvalifikacije za položaje na kojima se nalaze, ne zato što ih je narod takve izabrao, nego zato što ih je partija pozicionirala na te položaje u svrhu zadržavanja partijske kontrole nad narodom.

Kad je riječ partizanima teško je odlučiti po čemu su oni bili naj-nehumaniji: po krutim ubojstvima, nezamislivom teroru, ismijavanju pravnih normi ili po perverznim lažima. U tu kategoriju svakako spadaju i rasni zakoni koje su oni ne samo proglasili nego i do u tancine proveli u toj svojoj Jugoslaviji. Ovaj clanak danas obradjuje baš tu tematiku i primjenu tih partizanskih rasističkih zakona na Poljake koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i u drugim mjestima bivše Jugoslavije. Autor članka je Husnija Kamberović a članak smo preuzeli iz publikacije Instituta za Suvremenu Povijest iz Zagreba: God, 30., br. 1., 95.-104. Zagreb, 1998. Radi ograničenog prostora i formata tabele i literatura na osnovu koje je članak napisan su izostavljeni a svi oni koji su zainteresirani za te detalje mogu se obratiti uredništvu portala i dobit ce sve informacije koje imamo vezano za ovaj članak. Na kraju ovog članka postavlja se najlogičnije pitanje: Zašto su nama Hrvatima partizanski rasistički zakoni bili neophodni kao temelji za našu suvremenu nezavisnu hrvatsku državu, kao to lijepo piše u našem sadašnjem ustavu?

Iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine 1946. godine

HUSNIJA KAMBEROVIC
Institut za historiju, Sarajevo, BiH

Na temelju izvorne arhivske građe u radu se analizira proces iseljavanja Poljaka iz Bosne i Hercegovine 1946. godine, uz osvrt na njihov opći položaj neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Odnos komunističke vlasti prema nacionalnim manjinama na prostoru Bosne i Hercegovine nakon Drugoga svjetskog rata uvelike je bio određen općim odnosom te vlasti prema nacionalnom pitanju, ali i strateškim usmjerenjem i određenjem te vlasti prema budućoj strukturi društva, te odnosom unutar komunistićkoga kruga zemalja, kojemu je Bosna i Hercegovina, kao sastavni dio Jugoslavije, pripadala. Odnos prema poljskoj nacionalnoj manjini je, međutim, po mnogočemu karakterističan. Prije svega, radi se o stanov¬nićtvu koje je do tada dulje od pola stoljeća živjelo u prilično kompaktnim skupinama na pojedinim prostorima Bosne i Hercegovine, stanovništvu koje je tijekom Drugoga svjetskog rata u značajnoj mjeri sudjelovalo u partizanskoj vojsci, gdje su imali i jedan svoj bataljun, i, konačno, stanovništvu čija je matična domovina, Poljska, pripadala krugu »prijateljskih, komunističkih zemalja«. Uprkos tome, odmah nakon završetka rata počeli su pregovori i pripreme za iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine u Poljsku, što je tijekom 1946. i realizirano.

Poljaci su se u Bosnu i Hercegovinu naselili u vrijeme austrougarske vladavine. Postojale su dvije grupe poljskih doseljenika: jednu su činili Poljaci koji su govorili poljski jezik i bill su katolici, a drugu Ukrajinci s ukrajinskim jezikom i unijatskom vjerom. I jedni i drugi su došli iz Galicije. Najveći dio ih se smjestio u prnjavorskom kotaru, te u kotarevima Derventa, Bosanska Gradiška, Banja Luka, Bosanski Novi i Prijedor. Godine 1912. u kotaru Prnjavor čisto poljski (rein polnischen) su bili Novi Martinac, Gumjera i Grabašnica sa 2213 članova, Rakovac i Kunova sa 1438, Devetina sa 482, Gajevi sa 76, Stara Dubrava sa 374, Kokorski Lug sa 86 članova; u kotaru Bos. Gradiška čisto poljski su bili Miljevačka Kozara sa 134, Celinovac sa 190, Bakinci Donji sa 265, Bakinci Gornji sa 278 duša, dok je u srpskim selima Bukviku i Cerovljanima te godine bilo 253 Poljaka. Uglavnom se radilo o seljacima kolonistima, kojih je 1910. bilo 10.975 i imali su 12 kompaktnih kolonija. U kasnijim je statistikama teško pratiti kretanje broja Poljaka, jer su statistike evidentirale stanovništvo po vjerskoj, a ne nacionalnoj pripadnosti. Računa se da je u Bosni i Hercegovini Poljaka 1930. bilo oko 20.000, od toga katolika polovina, a druga polovina unijata.

Koncem Drugoga svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je živjelo vise od 15.000 Poljaka. Oni su na konferenciji 1. srpnja 1945. izrazili namjeru vratiti se u Poljsku. S takvim zahtjevom njihova se delegacija obratila predsjedniku Vlade BiH Rodoljubu Colakoviću, koji je obećao pomoći im da se isele. Nakon toga poljski predstavnici, koje su predvodili Jan Komus, Jan Urban i izvjesni Rozmuž, obratili su se Ambasadi Republike Poljske u Beogradu, gdje su, takoder, dobili podršku za svoje namjere. Rodoljub Colaković je o tome razgovarao i s Josipom Brozom. Kada je na toj razini dobivena suglasnost, poljska delegacija je krenula u Poljsku da razgovara s poljskim vlastima o svome povratku. Sastala se s poljskim predsjednikom, ministrima vanjskih i unutrasnjih poslova, i nakon pozitivnih odgovora posjetila Donju Sleziju, gdje je izabrala teren za naseljavanje.

Medutim, problem je nastupio onoga trenutka kada Vlada Jugoslavije nije htjela priznati odštetu za stečenu imovinu, tj. kuće i zemljište koje Poljaci ostavljaju. Jugoslavija je čak tražila da Poljska plati Jugoslaviji stoku i živežne namirnice koje Poljaci sa sobom povedu tokom preseljenja. Zbog toga su se delegati poljske manjine u Jugoslaviji 6. prosinca 1945. jednim pismom obra¬tili Josipu Brozu u kojemu su tražili da se pitanja oko njihova iseljenja riješe što pravednije. Oni su izjavljivali sljedeće: »1. Za dobivene zemlje i kuće u Poljskoj moramo u obrocima odplaćivati, a ovdje u Jugoslaviji ostavljamo iste bez ikakve nadoknade. 2. Za našu stoku i živežne namirnice, koju izvozimo, Poljska bi morala platiti, a mi koji smo zainteresirani morali bi ponovo od Poljske Države da kupimo svoju vlastitu imovinu. 3. Ovdje smo mnogo žrtvovali u Narodno-Oslobodilačkom Pokretu u krvi, gdje su najbolji sinovi dali svoje živote za slobodu, a ujedno davali smo u naravi mnogo za izdrzavanje N.O.V. i pasivnih krajeva. 4. Okupator a osobito četnici, zato što smo kompaktno učestvovali u N.O.P., opljačkali su, popalili i pobili mnoge od nas. 5. I dan danas poljska naselja u Bosni izložena su teroru četnika, te skoro pola stanovništva izbjeglo je iz svojih naselja i sklonilo se sa nešto sirotinje u gradove ili slavonska sela, gdje gladna, gola i bosa traže spasa«.